Mogu li umjetna kiša, dronovi ili sateliti očistiti otrovni zrak?

Usred svih ovih zabrinutosti, grad se okreće dronovi za praćenje žarišta zagađenjauz one koji prskaju vodu za suzbijanje PM2.5. “Dronovi su korisni za pristup područjima koja je teško ručno nadzirati, poput prepunih urbanih zona ili industrijskih regija”, kaže R Subramanian, voditelj kvalitete zraka u Centru za proučavanje znanosti, tehnologije i politike, think tanku sa sjedištem u Bangaloreu. Međutim, iako oni mogu identificirati izvore onečišćenja, potrebne su naknadne inspekcije i radnje za rješavanje problema. “Lokalni službenici trebaju promatrati i provoditi promjene, poput preusmjeravanja prometa ili zatvaranja određenih zagađujućih aktivnosti”, objašnjava.

Subramanian također naglašava važnost širenja prognoza onečišćenja. “Delhi koristi SAFAR, nadzorna ploča za kvalitetu zraka koju vodi Indijski institut za tropsku meteorologijukoji pruža trodnevne prognoze kombinirajući računalne modele i strojno učenje. No, produljenje ove mogućnosti predviđanja na 10 dana dalo bi vlastima više vremena za provedbu preventivnih mjera,” kaže on.

Čak i ako se zbrka tehnika za kontrolu zagađenja u Delhiju može poboljšati i učiniti učinkovitom – a potrebno je puno rada da se to postigne – to ne rješava činjenicu da je onečišćenje zraka dio mnogo većeg regionalnog problema, kao što je nedavno satelitske slike NASA-e pokazati. Debeli pokrivač smoga trenutno prekriva cijelu Indo-Gangsku nizinu, protežući se preko sjeverne Indije i Pakistana. Onečišćenje utječe na cijeli zračni prostor ravnice, područje u kojem zrak struji i nakuplja se, prelazeći državne i nacionalne granice, nadilazeći političke granice. “Napori da se to riješi moraju ići dalje od Delhija”, kaže Kumar.

Sagnik Dey, profesor u Centru za atmosferske znanosti na Indijskom institutu za tehnologiju u Delhiju, kaže da satelitski podaci rade na preusmjeravanju fokusa s rješenja u središtu grada na regionalni pristup, što se odražava u indijskom Nacionalnom programu čistog zraka. “Sada možemo pratiti zagađenje kroz čitave zračne kanale, pokazujući da su ruralna područja, posebno u Indo-Gangskoj ravnici, jednako zagađena, ako ne i više, zbog izgaranja biomase”, kaže Dey.

Satelitski nadzor mogao bi ići dalje, sugerira Subramanian. Želio bi vidjeti da se koristi za praćenje emisija metana iz industrijskih postrojenja kako bi se identificirali superemiteri, kao i za daljinsko očitavanje vozila na terenu za procjenu emisija iz ispušnih cijevi i identificiranje neispravnih vozila koja trebaju popravak ili otpad. Te bi intervencije mogle poduprijeti šire političke odluke utemeljene na dokazima, tvrdi on.

“Problem zagađenja Delhija ne možemo riješiti samo fokusiranjem na grad”, dodaje Dey. “To zahtijeva suradnju između nacionalnih ministarstava, središnjih i državnih vlada te lokalnih vlasti.” Međutim, iako su podaci ključni za praćenje napretka, Dey naglašava da rješavanje problema zahtijeva djelovanje regulatornih agencija. Postoji veliki jaz između rada Nacionalnog programa čistog zraka i onoga što treba učiniti.

Unatoč napretku u tehnologijama za kontrolu onečišćenja, malo je vjerojatno da će se kvaliteta zraka u Delhiju značajno poboljšati u sljedećem desetljeću bez odlučne političke akcije, smatraju stručnjaci. Sve veća potražnja za energijom, urbanizacija i industrijski rast samo će povećati teret ako sektori koji jako zagađuju okoliš poput toplinska snagačelik i transport ostaju slabo regulirani. “Već imamo dovoljno znanosti, podataka i rješenja”, kaže Chanchal. “Ono što nam treba je politička volja da ih provedemo.”