Fantomski podatkovni centri: Što oni jesu (ili nisu) i zašto ometaju pravo obećanje umjetne inteligencije

U doba umjetne inteligencije, javna komunalna poduzeća sada se suočavaju s novim, neočekivanim problemom: fantomskim podatkovnim centrima. Na površini se može činiti apsurdnim: zašto (i kako) bi itko proizveo nešto tako složeno kao što je podatkovni centar? Ali kako potražnja za umjetnom inteligencijom naglo raste zajedno s potrebom za više računalne snage, špekulacije oko razvoja podatkovnih centara stvaraju kaos, osobito u područjima poput Sjeverne Virginije, svjetski glavni grad podatkovnog centra. U ovom krajoliku koji se razvija, komunalna poduzeća bombardirana su zahtjevima za napajanjem od strane developera nekretnina koji mogu ili ne moraju zapravo izgraditi infrastrukturu koju tvrde.

Lažni podatkovni centri predstavljaju hitno usko grlo u skaliranju podatkovne infrastrukture kako bi se održao korak s računalnim zahtjevima. Ovaj pojavni fenomen onemogućuje protok kapitala kamo zapravo treba. Svako poduzeće koje može pomoći u rješavanju ovog problema – možda korištenje AI-ja za rješavanje problema koji je stvorila AI – imat će značajnu prednost.

Privid zahtjeva gigavata

Dominion Energy, najveće komunalno poduzeće u Sjevernoj Virginiji, primilo je skupne zahtjeve za 50 gigavata energije iz projekata podatkovnih centara. To je više energije nego što Island potroši godišnje.

Ali mnogi od tih zahtjeva su ili spekulativni ili potpuno lažni. Programeri promatraju potencijalna mjesta i polažu svoje zahtjeve za energetskim kapacitetom puno prije nego što dobiju kapital ili bilo kakvu strategiju oko toga kako probiti tlo. Zapravo, procjene pokazuju da je čak 90% tih zahtjeva potpuno lažno.

U ranim danima procvata podatkovnih centara, komunalna poduzeća nikada nisu morala brinuti o lažnoj potražnji. Kompanije poput Amazona, Googlea i Microsofta – nazvane “hiperskaleri” jer upravljaju podatkovnim centrima sa stotinama tisuća poslužitelja – podnijele su jednostavne zahtjeve za napajanje, a pomoćni programi su jednostavno isporučeni. Ali sada, pomama za osiguranjem kapaciteta napajanja dovela je do priljeva zahtjeva manje poznatih programera ili špekulanata sa sumnjivom prošlošću. Komunalna poduzeća, koja tradicionalno rade sa samo nekolicinom potrošača gladnih energije, odjednom su preplavljena narudžbama za kapacitete električne energije koji bi zasjenili njihovu cijelu mrežu.

Komunalne službe se bore razvrstati činjenice od fikcije

Izazov za komunalije nije samo tehnički – on je egzistencijalni. Imaju zadatak odrediti što je stvarno, a što nije. I nisu dobro opremljeni za rješavanje ovoga. Povijesno gledano, komunalne službe bile su spore institucije koje nisu sklone riziku. Sada se od njih traži da provjere špekulante, od kojih mnogi jednostavno igraju igru ​​nekretnina, nadajući se da će promijeniti svoju raspodjelu električne energije kada se tržište zagrije.

Komunalna poduzeća imaju skupine zadužene za ekonomski razvoj, ali ti timovi nisu navikli rješavati desetke spekulativnih zahtjeva odjednom. To je slično naletu zemljišta, gdje samo djelić onih koji tvrde da imaju udjele zapravo planira izgraditi nešto opipljivo. Rezultat? Paraliza. Komunalna poduzeća oklijevaju s raspodjelom energije kada ne znaju koji će se projekti ostvariti, usporavajući cijeli razvojni ciklus.

Zid kapitala

Nema manjka kapitala koji teče u prostor podatkovnog centra, ali to obilje je dio problema. Kad je kapitalu lako pristupiti, to dovodi do špekulacija. Na neki način, ovo je slično problemu bolje mišolovke: previše igrača juri za prenatrpanim tržištem. Ovaj priljev špekulanata stvara neodlučnost ne samo unutar komunalnih poduzeća, već iu lokalnim zajednicama, koje moraju odlučiti hoće li dati dozvole za korištenje zemljišta i razvoj infrastrukture.

Dodatak složenosti je to što podatkovni centri nisu samo za AI. Naravno, umjetna inteligencija potiče porast potražnje, ali postoji i stalna potreba za računalstvom u oblaku. Razvojni programeri grade podatkovne centre kako bi se prilagodili i jednom i drugom, ali sve je teže napraviti razliku između njih dvoje, osobito kada projekti spajaju AI hype s tradicionalnom infrastrukturom u oblaku.

Što je stvarno?

Legitimni igrači – gore spomenuti Appleovi, Googleovi i Microsoftovi – grade prave podatkovne centre, a mnogi usvajaju strategije kao što su “behind-the-meter” poslovi s dobavljačima obnovljive energije ili izgradnja mikromreža kako bi se izbjegla uska grla međumrežnog povezivanja. Ali kako se stvarni projekti šire, tako rastu i oni lažni. Programeri s malo iskustva u prostoru pokušavaju zaraditi, što dovodi do sve kaotičnijeg okruženja za komunalije.

Problem nije samo financijski rizik – iako kapital potreban za izgradnju jednog kampusa veličine gigavata može lako premašiti nekoliko milijardi dolara – to je čista složenost razvoja infrastrukture na ovoj razini. Kampus od 6 gigavata zvuči impresivno, ali financijska i inženjerska stvarnost čine ga gotovo nemogućim izgraditi u razumnom roku. Ipak, špekulanti razbacuju ove goleme brojke, nadajući se da će osigurati kapacitete za napajanje u nadi da će kasnije propasti projekt.

Zašto mreža ne može pratiti zahtjeve podatkovnog centra

Dok se komunalne službe bore razvrstati činjenice od fikcije, sama mreža postaje usko grlo. McKinsey je nedavno procijenio da bi globalna potražnja za podatkovnim centrima mogla doseći do 152 gigavata do 2030dodajući 250 terawatt-sati nove potražnje za električnom energijom. U SAD-u bi to mogli biti odgovorni samo podatkovni centri 8% ukupne potražnje za električnom energijom do 2030nevjerojatna brojka s obzirom na to koliko je malo potražnja porasla u posljednja dva desetljeća.

Ipak, mreža nije spremna za ovaj priljev. Problemi s interkonekcijom i prijenosom rašireni su, a procjene sugeriraju da bi SAD mogao ostati bez energetskih kapaciteta do 2027. do 2029. ako se ne pronađu alternativna rješenja. Programeri se sve više okreću proizvodnji na licu mjesta kao što su plinske turbine ili mikromreže kako bi izbjegli usko grlo međupovezivanja, ali ove zaustavne točke služe samo za naglašavanje ograničenja mreže.

Zaključak: Komunalne usluge kao vratari

Pravo usko grlo nije nedostatak kapitala (vjerujte mi, ovdje ga ima mnogo) ili čak tehnologije — to je sposobnost komunalnih službi da djeluju kao vratari, određujući tko je pravi, a tko samo igra špekulaciju. Bez robusnog procesa za provjeru programera, mreža riskira da bude preplavljena projektima koji se nikada neće ostvariti. Doba lažnih podatkovnih centara je ovdje i dok se komunalne službe ne prilagode, cijela će se industrija možda boriti da održi korak sa stvarnom potražnjom.

U ovom kaotičnom okruženju ne radi se samo o raspodjeli moći; radi se o tome da se komunalna poduzeća uče kretati novom, spekulativnom granicom kako bi poduzeća (i AI) mogla napredovati.

Sophie Bakalar je partnerica u Zajednički fond.