“Nismo programirani da umremo”, kaže nobelovca Venki Ramakrishnan

Venkatraman Ramakrishnan, Čovjek smrti. Iako to ne zvuči kao dobar nadzornik, to je: Ramakrishnan je jedan od najistaknutijih znanstvenika na svijetu u područjima strukturne biologije i staničnih procesa povezanih sa starenjem i smrću. Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 2009. godine za otkrivanje strukture ribosoma, ključnog staničnog stroja odgovornog za ekspresiju gena.

Osim što je vodeći istraživač, Ramakrishnan je također plodan autor. Nakon ogromnog uspjeha Genski strojmemoar u kojem prepričava svoje ljudsko i znanstveno putovanje, objavio je moćni Zašto umiremoKnjiga – kao što mu ime sugerira – precizno je ilustrirala dinamiku koja regulira starenje i koja, progresivno i neumoljivo, dovodi do smrti.

Ramakrishnan je nedavno bio u Italiji, u Milanu, gdje je održao predavanje na drugom izdanju Milanskog samita o dugovječnosti, najvažniji talijanski događaj posvećen dugovječnosti i psihofizičkom blagostanju, koji je organizirao Braincircle Italia. Bila je to prilika da ga upoznamo i postavite mu nekoliko pitanja. Ovaj je intervju uređen radi jasnoće i duljine.

Ožičen: profesor Ramakrishnan, ključno pitanje u vašoj knjizi je Zašto umiremo. Ali što je točno smrt?

Venki Ramakrishnan: Pod smrću podrazumijevamo nepovratni gubitak sposobnosti funkcioniranja kao koherentna osoba. To je rezultat neuspjeha kritičnog sustava ili aparata, na primjer, zatajenja srca, mozga, pluća ili bubrega. U tom smislu postoji prividni paradoks: kada je naš organizam, u cjelini, živ, milijuni stanica unutar nas neprestano umiru, a mi to ni ne shvaćamo. S druge strane, u vrijeme smrti, većina stanica u našim tijelima je još uvijek živa, a cijeli organi i dalje funkcioniraju i mogu se donirati ljudima kojima je potrebna transplantacija. Ali u tom je trenutku tijelo izgubilo sposobnost funkcioniranja u cjelini. U tom je smislu, dakle, važno razlikovati staničnu smrt i smrt pojedinca.

Govoreći o smrti i starenju, u svojoj najnovijoj knjizi kažete da ste “htjeli ponuditi objektivan pogled na naše trenutno razumijevanje dviju pojava.” Koje je bilo najveće iznenađenje ili najdublje uvjerenje da ste morali preispitati dok ste pisali i istraživali ovaj rad?

Zapravo je bilo nekoliko iznenađenja. Jedan je da smrt, suprotno onome što bi se moglo pomisliti, ne programira naši geni. Evolucija nije briga koliko dugo živimo, već samo odabire sposobnost prenošenja naših gena, procesa poznatog kao “fitness” u evolucijskoj biologiji. Dakle, odabrane osobine su one koje nam pomažu da preživimo djetinjstvo i reproduciramo se. A upravo su te osobine, kasnije u životu, uzrokuju starenje i opadanje.

Drugi znatiželjni nalaz bio je činjenica da starenje nije samo zbog habanja na stanicama. Nošenje i habanje stalno se događa u svim živim bićima, ali različite vrste imaju vrlo različito životni vijek. Umjesto toga, život je rezultat ravnoteže između trošenja resursa potrebnih da organizam funkcionira i popravlja i onih potrebnih da ga raste, sazrijeva i održava ga zdravim dok ne reproducira i ne njeguje potomstvo.