Oceani će porasti – ali kada?

Izvorna verzija od ovu priču pojavio u Časopis Quanta.

U svibnju 2014. NASA najavio na tiskovnoj konferenciji da se čini da je dio ledene ploče Zapadne Antarktike dosegao točku nepovratnog povlačenja. Ledenjaci koji teku prema moru na periferiji 2 kilometra debele ploče leda gubili su led brže nego što su ga snježne padaline mogle obnoviti, uzrokujući da se njihovi rubovi povuku u unutrašnjost. Time više nije bilo pitanje hoće li zapadnoantarktički ledeni pokrov nestati, već kada. Kada ti ledenjaci nestanu, razina mora će porasti za više od jednog metra, preplavljujući zemlju koju trenutno naseljavaju 230 milijuna ljudi. A to bi bio tek prvi čin prije urušavanja cijele ledene ploče, što bi moglo podići more 5 metara i ponovno iscrtati svjetske obale.

U to su vrijeme znanstvenici pretpostavili da će se gubitak tih ledenjaka odvijati stoljećima. Ali 2016. godine, istraživanje bombe u Priroda zaključio da bi ledene litice koje se raspadaju mogle potaknuti proces povlačenja, dramatično ubrzavajući vremensku crtu. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) to je primijetio i utvrdio otrežnjujući novi najgori mogući scenarij: do 2100. otopljena voda s Antarktike, Grenlanda i planinskih ledenjaka u kombinaciji s toplinskim širenjem morske vode mogla bi podići globalnu razinu mora za više od 2 metra. A to bi bio tek početak. Ako emisije stakleničkih plinova nastavi nesmanjenom brzinom, mora bi se nevjerojatno podigla 15 metara do 2300.

Međutim, nisu svi znanstvenici uvjereni u scenarij bijega. Stoga se pojavila napetost oko toga koliko dugo imamo dok ogromni ledenjaci Zapadne Antarktike nestanu. Ako se njihovo povlačenje odvija stoljećima, čovječanstvo bi moglo imati vremena za prilagodbu. Ali ako u nadolazećim desetljećima počne brza destabilizacija kroz kontroverzni proces bježanja, posljedice bi mogle nadmašiti našu sposobnost da odgovorimo. Znanstvenici upozoravaju da glavni naseljeni centri – New York City, New Orleans, Miami i Houston – možda nisu spremni.

“To definitivno nismo isključili”, rekao je Karen Alleyglaciolog sa Sveučilišta u Manitobi čije istraživanje podupire mogućnost procesa bježanja. “Ali nisam spreman reći da će se to dogoditi uskoro. Također neću reći da se to ne može dogoditi.”

Tisućljećima je čovječanstvo cvjetalo uz obalu, nesvjesno da živimo u geološkoj slučajnosti – neobičnoj čaroliji niskog mora. Oceani će se vratiti, ali koliko brzo? Što znanost kaže o tome kako se ledene ploče povlače, a time i o budućnosti naših luka, naših domova i milijardi ljudi koji žive blizu obale?

Uzemljen uz more

Godine 1978. John Mercer, ekscentrični glaciolog sa Sveučilišta Ohio State koji je navodno vodio terenski rad gol, bio je među prvima koji predvidjeti da je globalno zatopljenje zaprijetilo zapadnom antarktičkom ledenom pokrivaču. Svoju je teoriju temeljio na jedinstveno nesigurnom odnosu ledene ploče s morem.

Veća od Aljaske i Teksasa zajedno, Zapadna Antarktika je od istočne polovice kontinenta odvojena Transantarktičkim planinama, čiji su vrhovi do brade zakopani u led. Za razliku od istočne Antarktike (i Grenlanda), gdje se većina leda nalazi na kopnu visoko iznad vode, na zapadnoj Antarktici ledeni pokrivač se smjestio u udubljenje u obliku zdjele duboko ispod razine mora, s morskom vodom koja zapljuskuje njegove rubove. Zbog toga je ledeni pokrov Zapadne Antarktike najosjetljiviji na kolaps.

Kupola od leda, ledena ploča teče prema van pod vlastitom težinom kroz ledenjake nalik na pipke. Ali ledenjaci se ne zaustavljaju na obali; umjesto toga, nad morem se protežu kolosalne plutajuće ploče leda debele stotine metara. Ove “ledene police” plutaju poput golemih splavi, privezane silama otpora i kontaktom s podvodnim usponima i grebenima. Oni podupiru ledenjake protiv neumoljivog gravitacijskog privlačenja prema moru.