Ako ste ikada razmišljali o prakticiranju meditacije, mogli biste vjerovati da biste se trebali opustiti, disati i isprazniti svoj um od ometajućih misli. Početnici obično razmišljaju o meditaciji kao o mirujućem mozgu, ali nova međunarodna studija zaključuje da je ova drevna praksa sasvim suprotna: meditacija je stanje pojačane cerebralne aktivnosti koje duboko mijenja dinamiku mozga.
Istraživači sa Sveučilišta u Montrealu i talijanskog Nacionalnog istraživačkog vijeća regrutirali su 12 redovnika tajlandske šumske tradicije u Santacittārāmi, budističkom samostanu izvan Rima. U laboratoriju u Chieti-Pescara, znanstvenici su analizirali moždanu aktivnost ovih praktičara meditacije koristeći magnetoencefalografiju (MEG), tehnologiju koja može s velikom preciznošću bilježiti električne signale mozga.
Studija se usredotočila na dva klasična oblika meditacije: Samatha, tehnika koja se fokusira na stalnu pozornost na određeni cilj, često ravnomjerno disanje, s ciljem stabilizacije uma i postizanja dubokog stanja smirenosti i koncentracije, i Vipassana, koja se temelji na smirenom promatranju osjeta, misli i emocija kako se pojavljuju kako bi se razvila mentalna jasnoća i dublje razumijevanje iskustva.
“Sa Samathom sužavate svoje polje pažnje, nešto poput sužavanja snopa svjetiljke; s Vipassanom, naprotiv, širite snop”, objašnjava Karim Jerbi, profesor psihologije na Sveučilištu u Montrealu i jedan od koautora studije. “Obje prakse aktivno uključuju mehanizme pažnje. Dok je Vipassana izazovnija za početnike, u programima svjesnosti te se dvije tehnike često prakticiraju naizmjenično.”
Istraživači su zabilježili višestruke pokazatelje dinamike mozga, uključujući neuralne oscilacije, mjere složenosti signala i parametre koji se odnose na takozvanu “kritičnost”, koncept posuđen iz statističke fizike koji se u neuroznanosti primjenjuje već 20 godina. Kritičnost opisuje sustave koji učinkovito funkcioniraju na granici između reda i kaosa, au neuroznanosti se smatra stanjem optimalnim za obradu informacija u zdravom mozgu.
“Mozak koji nema fleksibilnosti slabo se prilagođava, dok previše kaosa može dovesti do kvara, kao kod epilepsije”, objasnio je Jerbi u priopćenje za javnost. “U kritičnoj točki, neuronske mreže su dovoljno stabilne da pouzdano prenose informacije, a opet dovoljno fleksibilne da se brzo prilagode novim situacijama. Ova ravnoteža optimizira procesiranje, učenje i sposobnost mozga.”
Tijekom eksperimenta, moždana aktivnost redovnika bilježena je MEG sustavom visoke rezolucije dok su se izmjenjivali s jedne vrste meditacije na drugu s kratkim razdobljima odmora između. Podaci su zatim obrađeni naprednom analizom signala i alatima za strojno učenje kako bi se izdvojili različiti pokazatelji neuralne složenosti i dinamike.
Uspostavljanje ravnoteže
Rezultati objavljeno u časopisu Neuroscience of Consciousness pokazuju da oba oblika meditacije povećavaju složenost moždanih signala u usporedbi s mozgom u mirovanju. Ovo otkriće sugerira da se mozak tijekom meditacije ne samo smiruje, već ulazi u dinamično stanje bogato informacijama. U isto vrijeme, istraživači su uočili široko rasprostranjena smanjenja određenih parametara povezanih s globalnom organizacijom neuralne aktivnosti.
Jedno od najupečatljivijih otkrića u analizi koeficijenta odstupanja kritičnosti pokazalo je jasnu razliku između Samathe i Vipassane. To ukazuje da, iako obje prakse povećavaju složenost mozga, one to čine kroz različite dinamičke konfiguracije, u skladu s njihovim subjektivnim iskustvima. Drugim riječima, Vipassana približava praktikanta ravnoteži stabilnosti i fleksibilnosti, dok Samatha proizvodi nešto stabilnije i fokusiranije stanje. Prema istraživačima, što je mozak bliže ovom kritičnom stanju ravnoteže, to bolje reagira i učinkovitije funkcionira. To se odražava, primjerice, u većoj sposobnosti mijenjanja zadataka ili pohranjivanja informacija.
