Ledenjak Sudnjeg dana sve je bliže i bliže nepovratnom kolapsu

Poznat kao “Ledenjak sudnjeg dana”, ledenjak Thwaites na Antarktici jedan je od ledenjaka koji se najbrže mijenja na Zemlji, a njegova buduća evolucija jedna je od najvećih nepoznanica kada se radi o predviđanju globalnog porasta razine mora.

Istočni ledeni greben ledenjaka Thwaites na svom sjevernom kraju podupire greben oceanskog dna. Međutim, tijekom posljednja dva desetljeća, pukotine u gornjem dijelu ledenjaka brzo su se povećale, slabeći njegovu strukturnu stabilnost. Nova studija International Thwaites Glacier Collaboration (ITGC) predstavlja detaljan zapis ovog postupnog procesa urušavanja.

Istraživači Centra za promatranje Zemlje i znanost na Sveučilištu Manitoba, Kanada, analizirali su podatke promatranja od 2002. do 2022. kako bi pratili formiranje i širenje pukotina u zoni smicanja ledene ploče. Otkrili su da kako su pukotine rasle, veza između ledene ploče i srednjooceanskog hrpta slabi, ubrzavajući tok leda uzvodno.

Pukotina u ledenoj polici širi se u dvije faze

Studija otkriva da se slabljenje ledene police dogodilo u četiri različite faze, s rastom pukotina u dvije faze. U prvoj fazi pojavile su se dugačke pukotine duž toka leda koje su se postupno širile prema istoku. Neki su premašivali duljinu od 8 km i protezali se cijelim šelfom. U drugoj fazi pojavile su se brojne kratke pukotine poprečnog toka, manje od 2 km, koje su udvostručile ukupnu duljinu pukotina.

Analiza satelitskih snimaka pokazala je da se ukupna duljina pukotina povećala s oko 165 km 2002. na približno 336 km 2021. U međuvremenu, prosječna duljina svake pukotine smanjila se s 3,2 km na 1,5 km, uz primjetan porast malih pukotina. Ove promjene odražavaju značajan pomak u stanju naprezanja ledenog grebena, odnosno međudjelovanja sila unutar njegove strukture.

Između 2002. i 2006. ledeni greben se ubrzao jer su ga vukle obližnje brze struje, stvarajući tlačni stres na točki sidrišta, što je početno stabiliziralo greben. Nakon 2007. godine, zona smicanja između šelfa i zapadnog ledenog jezika se urušila. Naprezanje se koncentriralo oko točke sidrišta, što je dovelo do stvaranja velikih pukotina.

Od 2017. te su pukotine potpuno prodrle u ledenu policu, prekinuvši vezu sa sidrištem. Prema istraživačima, to se ubrzalo uzvodni tok leda a sidrište pretvorio u destabilizirajući faktor.

Sažimanje petlje povratnih informacija

Jedno od najznačajnijih otkrića studije je postojanje povratne sprege: pukotine ubrzavaju protok leda, a zauzvrat, ova povećana brzina stvara nove pukotine. Ovaj proces jasno su zabilježili GPS uređaji koje je tim postavio na ledenu policu između 2020. i 2022. godine.

Tijekom zime 2020. posebno je došlo do izražaja uzlazno širenje strukturnih promjena u zoni smicanja. Te su promjene napredovale brzinom od približno 55 kilometara godišnje unutar ledenog grebena, pokazujući da strukturni kolaps u zoni smicanja izravno utječe na tok leda uzvodno.